Trebinje danas (preneseno is BH Dani)

[Lemmy]

Ponedjeljak 5 april 2004, Reportaža: Trebinje – gradić poplavljene okoline, propalih preduzeća i nikad gore sigurnosne situacije (BH Dani)

U Trebinju je ovih dana sve vanredno: vanredna sjednica Skupštine općine zbog nikad gore sigurnosne situacije, vanredno stanje zbog poplavljenog Popovog polja, vanredno zasjedanje općinske vlade zbog propasti jedinog tamošnjeg hotela…
Trebinje je opasna varalica. Okupan suncem i nakićen vitkim čempresima, ovaj grad, koji miriše na more i čije kamene fasade bljeskaju poput ogledala, začas vas namami. Ali i za tili čas razočara. Sa koje god strane u njega uđete, svejedno, dočekat će vas kakav belaj.

Kao i većina posjetilaca, "obilazak" grada započeli smo od hotela. Zove se kao i planina iznad Trebinja, i kao jedan od ponajboljih bh. fudbalskih prvoligaša - Leotar. Svana zagrljen bokorima ruža, i on mami. Ali, već na recepciji, sve nade o ugodnom boravku možete pokopati. Vrata od sobe jedva ćete otključati, kroz prozore, koji ne dihtuju, čitavu noć svirat će vam vjetar, u kupatilu kupat ćete se u vlazi, a ako od recepcionara ne zamolite grijalicu, možete se smrznuti i usred prekrasne martovske noći.

Otkaz za 71 radnika Nekad treća najbolja firma u BiH, Hotel "Leotar" danas je obična rupčaga. Prije tri godine 30 posto dionica hotela kupio je novopečeni biznismen Milan Pešut, 32 posto otkupio je Zepter fond, a ostatak je pripao malim dioničarima. Iako je cijena hotela iznosila 1.300.000 maraka, taj novac nikad niko nije vidio, niti su u Registru hartija od vrijednosti zavedene navedene dionice!? Zdravko Šarac, predsjednik Sindikata ADH-a "Leotar", veli: "Ko zna, možda ga nikad nisu ni platili." Kao što, vjerovatno, kaže Šarac, nikad radnicima neće isplatiti njihovih 867.000 KM, koliko su uložili u dogradnju aneksa hotela.

Radnici bi aneks nekako i halalili samo kad bi bili sigurni da će imati redovne plaće i da ih novi direktor - pjesnik i nekadašnji ambasador Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u Rusiji (kako se zvanično predstavljao) - Todor Dutina ne bi otpuštao. Međutim, radnici već pet mjeseci nisu primili plaću, skoro devet mjeseci nikom nije uplaćeno socijalno i zdravstveno osiguranje, a direktor već govori o otpuštanju čak 71 radnika! "Ako dođe do otpuštanja, ostat će svega 46 zaposlenih u hotelu, što je van pameti. Direktor je zamislio da za kompletan hotel kuhaju četiri kuharice, da sobe sprema svega nekoliko sobarica, da broj kelnera svedu na minimum, a ostatak da radi u administraciji. To neće moći funkcionirati", kaže ogorčeno Zdravko Šarac. On napominje i to da je zemlja na kojoj je hotel, i ona oko njega, iako već privatizirana, zapravo privatno vlasništvo nekoliko, uglavnom bošnjačkih familija. Zaposleni u hotelu još se samo uzdaju u potpredsjednika SNSD-a dr. Dobrosava Ćuka, koji je tražio reviziju finansijskog poslovanja hotela i njegove privatizacije, te kod općinskih vlasti uzdurisao održavanje vanredne sjednice na kojoj će se razmatrati ovaj problem.

Popu popovo? U centru grada u kojem je demokratija od 7. maja 2001., kada je uz fašističko orgijanje kamenovana i pretučena masa vjernika koji su pokušavali postaviti kamen temeljac za srušenu Osman-pašinu džamiju, uznapredovala toliko da džamiju koja je još uvijek u izgradnji danonoćno čuvaju policajci - popovi drže najbolje kuće i dućane. Trećeg marta 1996. tadašnji gradonačelnik Trebinja, član Glavnog odbora SDS-a, vozač i pjesnik Božidar Vučurević odlučio je postati i poklonodavac, pa je Srpskoj pravoslavnoj crkvi - Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj galantno poklonio čak 16 nacionaliziranih stambenih jedinica u bivšoj Titovoj, a današnjoj ulici Kralja Petra. Treba li kazati da su u tim stanovima živjeli Trebinjci koji su imali legalno stanarsko pravo i koji ne samo da su iz njih iseljeni nego su izgubili i pravo na njihov otkup.

Vučurević se, kako stoji u Ugovoru o poklonu, pozivao na to da je Pravoslavna crkva nekad bila vlasnik te imovine, zaboravivši da je u međuvremenu ta imovina nacionalizirana. No, to sveštenike Pravoslavne crkve nije zanimalo, pa su u osvajanje "svoje" imovine krenuli odmah. Neke stanare, prema priči dr. Jadranke Miljanović, jedne od žrtava Vučurevićevog dobročinstva, zastrašivali su tako što bi potplatili nabildane momke da ih presreću na ulici, udaraju i prijete kako će ih strpati u zatvor. Nakon takvih prijetnji Nina Kosić se, kaže doktorica Miljanović, iselila. A nakon što je jednog dana, u dva popodne, umrla jedna od stanarki kuće o kojoj je riječ, sveštenici su već u osam uvečer sve njene stvari iz stana izbacili i uselili svoje. Rodbina pokojnice nije imala gdje ni da primi prijatelje koji su došli izraziti sućut.

Jedina koja se još donekle bori za svoja prava i imovinu jeste doktorica Miljanović. Polovinu njenog stana prisvojio je sveštenik Milenko Spremo, iako ona ima sve uredne papire koji govore da kompletan stan zapravo pripada njoj. Jadranka Miljanović već se pet godina "ganja" po sudu sa sveštenikom Spremom, ali do njegovog iseljenja nikad nije došlo. "Sve se ovo oteže zbog toga što sveštenici piju sa vrhovnim sudijom. On ujutro donese odluku da se sveštenik Spremo deložira, popovi ga do podne napiju, i on zaboravi kakvu je odluku htio potpisati", kaže ogorčeno doktorica Miljanović.

Ispod njene terase, koja je, kako veli, nekad bila najljepša u Trebinju, danas su poslovni prostori koje Eparhija izdaje u zakup po cijeni od 500 KM: kafić "Bajkuša", butik, fotografska radnja, gvožđarija i dvije knjižare, jedna obična i jedna - crkvena, u kojoj se, osim molitvenika i krunica, prodaje i vino.

Njegoš i kradljivci autobusa Božidar Vučurević danas se skoro i ne sjeća da je Eparhiji poklonio ovu kuću u centru grada. Zapravo, on veli da je samo Crkvi vratio ono što joj pripada, praveći se neuk kada mu spomenemo da se nacionalizirana imovina ne može vratiti ugovorom o poklonu. Prije nego smo mu pokazali kopiju Ugovora o poklonu koji je lično potpisao, Vučurević se pokušao opravdati: "Ama, to su ovi iz Eparhije kasnije prepravili da izgleda kao ugovor o poklonu, kako ne bi platili porez i ostalo." No, nakon što smo mu predočili kopiju ugovora koji je potpisao, nekadašnji gradonačelnik je samo kazao: "Mlada damo, moram nešto popričati sa predsjednicom", okrenuo se Simani Prelević, predsjednici SO Trebinje, i krenuo joj pričati neki vic.

Ali, predsjednici Prelević ovih dana i nije do viceva i smijanja. U ponedjeljak, 29. marta, ona je predsjedavala još jednoj vanrednoj sjednici Skupštine općine a na kojoj se razmatrao samo jedan problem - sigurnosna situacija. Sjednici kojoj od tri poslanika Stranke demokratske akcije nije prisustvovao niti jedan, nazočio je skoro čitav sastav Centra javne bezbjednosti Trebinje, te Državne granične službe - terenske kancelarije Jug. Jer, kako su istakli poslanici, u Trebinju nakon rata sigurnosna situacija nikad nije bila gora.

I dok su policajci kukali kako omladina, osim što se ubija drogom, eksplozivom diže škole u zrak (u Srednjoškolskom centru grupa učenika je 19. marta plastičnim eksplozivom uništila preko hiljadu kvadrata školskih prozora, napravila krater dubok 11 cm i štetu od 30.000 maraka), prvi trebinjski "graničar" Miodrag Kundačina istakao je kako skoro više nemaju snage da se bore sa onima koji pokušavaju prevesti ukradene automobile. I hajde što kradu aute, ali šta da graničari rade kada im se ukaže ukradeni autobus? A graničarima Miodraga Kundačine upravo se to desilo.

Kuknjavu policajaca i graničara zaustavio je Božidar Vučurević recitirajući Njegoša: "Što se mrštiš kad koriti nećeš, što zbor kupiš kad zboriti ne smiješ", pa ih naružio što samo govore koliko je "ljudi pijanih, a koliko žena trudno", i zatražio da se hitno ustanovi zašto policija ne radi svoj posao, s kim je u sprezi, po čijem nalogu štiti kriminalce…

I dok je po Trebinju 28. dana marta kružila vijest kako je još jedan momak umro od droge, jedan poslanik se žalio kako mu je "glava od problema velika k'o gradska kafana", Jelica Ijačić, predsjednica Suda za prekršaje, uzaludno je molila bar koju marku kako bi aktivirala rad suda. Naime, ovaj sud ove godine nije obradio nijedan predmet jer punih pet mjeseci nemaju ni struje ni telefona. "I ono malo predmeta što obrađujemo, radimo u rukopisu jer ne možemo uključiti kompjuter, niti imamo novca za papir, a pod u zgradi suda toliko je istrunuo da bukvalno kroz njega propadamo", žali se sutkinja Ijačić.

Ni najjačem trebinjskom preduzeću - "Hidroelektranama na Trebišnjici" - ovih dana ne cvjetaju ruže. Popovo polje je poplavljeno, oko 2.000 hektara nasada je uništeno, a vlasnici njiva osuđuju upravo njih. I dok Dragan Anđelić, pomoćnik direktora za upravljanje, pokušava javnost ubijediti kako polje nije poplavljeno zato što su "Hidroelektrane" nekontrolirano ispustile vodu, već zbog jakih padavina u zadnjih nekoliko dana, stručnjaci iz Federacije, odnosno Hercegovačko-neretvanske županije, tvrde obratno i traže hitnu inspekciju.

Trebinje i dalje svjetluca na suncu, ispod njegovog make-upa metastaziraju jad i čemer. Samo nekoliko koraka od grada - tamo gdje je nekad bila zemlja, sada je voda. I iznenadna berba. Iz čamaca ljudi beru ono što je stiglo izrasti. Što nije - i neće.

Suživot Trebinjski imam kum djevojčici Ani

Husein-efendija Hodžić bio je imam džemata Baden-Baden u Njemačkoj kad je u novinama našao konkurs za imama u Trebinju. "Nisam nikad prije toga bio u Trebinju, i odlučio sam da se javim. A oni su me primili", ovako svoj dolazak na mjesto trebinjskog imama objašnjava efendija Hodžić. Danas u svom džematu ima tek 38 familija, ali se, kaže, ne trudi da ikoga zove da se vrati. "Ja sam došao jer sam to sam htio, a da ljude zovem u ovo, gdje nit' ima posla, nit' hljeba - neću. Ako to uradim, bit ću čovjek-nečovjek. Ko sam dođe, bujrum, pomoći ću mu koliko mogu, ali da ga nagovaram - neću. To je grijeh", kaže efendija. On danas već ima na desetine prijatelja Srba, a stekao ih je tako što je fino, kaže, išao i pozdravljao se s ljudima. "Otišao sam jednom komšiji, pa drugom, pa trećem… Ko me pozdravi - i ja njega; ko ne pozdravi - ni ja njega neću. Eto, tako to ide", priča efendija dok mu oko vatre pomaže jedna komšinica Srpkinja. Ona dodaje kako je efendija već kumovao jednom srpskom djetetu. "Jesam, Miro Zvijer sam me je pitao da mu kumujem kćerkici, i ja sam pristao. Ana se mala zove, i sa Mirom sam k'o s bratom rođenim." Efendija je išao i vladiki Gligoriju, nosio mu janje za Bajram, pomagao koliko je mogao, išao je i vladiki Danilu u Žitomisliće, dao 250 maraka za obnovu zapaljenog Hilandara…, ali njemu, osim nekoliko komšija i policajaca koji čuvaju džamiju, nikad niko od pravoslavnih sveštenika niti je došao na kakav blagdan niti je pitao treba li mu pomoć.

Brojke Trebinja Marihuana u baštama, paučina u fabrikama

U prošloj godini Centar javne bezbjednosti Trebinje prijavio je 364 krivična djela i podnio 310 krivičnih prijava protiv 316 osoba. U akciji "Žetva" iste godine oduzeli su 101 dugu i šest kratkih cijevi, 729 bombi, 218 minsko-eksplozivnih naprava, 22 ručna bacača, 61.273 komada municije, te zaplijenili 5.583 komada kanabisa, 153,820 kg marihuane i 239 grama heroina. Policija je u akciji "plantaža" u baštama u Orahovici "ubrala" 114 stabljika kanabisa, u Bijeljanima 4.004, a u Kuti 1.350.

U Trebinju je prije rata bilo zaposleno 13.000 ljudi. Danas jedva polovina od ovog broja. A od te polovine, niko živ ne zna koliko ih zaista radi, odnosno prima plaću, a koliko ih je na tzv. čekanju

[sch]

Oj-joj-joj, citao sam ovo - katastrofa! Mada nije jedini, Trebinje je jedan od odlicnih primjera kako ce ova zemlja izgledati kada iz nje konacno istrijebe svu kulturu i pamet.

[Lemmy]

tb

[luna]

jao, krecane, a ja juce citam ovaj clanak u danima i cijelo vrijeme kontam: ma meni ovo pravo poznato!

eto ti, da ti ne naljepi slike na isti thread, bila bi misterija ko ona sa zenom i vjencanicom

[Lemmy]

Bice jos slika kad se vrati Šime u Ameriku. Gledacu nekako u Avgustu da odem do TB barem na dan dva iz Dubrovnika.

[luna]

Originally Posted by Lemmy

Bice jos slika kad se vrati Šime u Ameriku. Gledacu nekako u Avgustu da odem do TB barem na dan dva iz Dubrovnika.

tamo u onom clanku dana ima bas slika iz zraka arslanagic mosta, ali nekako mi je cudno most pozicioniran, kao da je slucajno tu

a lijepo je trebinje, barem onaj stari dio se cini bas fin ( sa slika, nisam nikad bila)

[Lemmy]

.

[Lemmy]

Iz prve ruke

[Lemmy]

jos

[Lemmy]

i jos

[Lemmy]

jos par

[Lemmy]

k'o zrcalo

[celmica]

u nedelju smo bili u Trebinju... e jes' ljep grad... sto se ne moze reci i za stanovnike...

[Lemmy]

Originally Posted by celmica

u nedelju smo bili u Trebinju... e jes' ljep grad... sto se ne moze reci i za stanovnike...

Eki, bez mene isli. To Vam necu halalit.

[Lemmy]

Cetvrtak 28 oktobar 2004, Otvaranje Trebinja (Napisao: Gojko Beric, Oslobodjenje)

Kad uskoro i stvarno preuzmu vlast, pobjednici proteklih izbora naci ce se u tijesnoj kozi. Sto su slavili - slavili. Niko od njih nece moci vladati sam, a to je vec dovoljan razlog za brigu. Najtezi teret visice o vratu Milorada Dodika. Od robusnog lidera SNSD ocekuje se najvise, kako medju njegovim biracima, tako i u dijelu sire javnosti. Nije moj favorit, jer ga svako pominjanje Sarajeva kao politickog centra Bosne i Hercegovine cini mrzovoljnim. Ali, bolje i s njim nego bez njega. U svakom slucaju, Dodiku pripada zasluga sto je monotonija izborne utrke - nije bilo mrtvih i ranjenih - ipak okoncana vatrometom. Pobjeda njegovih socijaldemokrata u Trebinju bilo je jedino iznenadjenje dostojno aplauza. Bastilja zivopisnog Bozidara Vucurevica, pod kodnim nazivom “kamiondzija, guslar i pjesnik”, pala je nakon cetrnaest godina njegove vladavine. Slavlje je, kao sto je poznato, odrzano u hotelu Leotar, jedinom mjestu u Trebinju rezervisanom za zvanicne feste i tradicionalnom sastajalistu lokalnih politicara, privrednika, fudbalera istoimenog kluba, novinara i kurava. Nazdravljajuci svojim partijskim drugovima i koalicionim partnerima iz Pokreta za Trebinje, novi trebinjski nacelnik dr. Dobroslav Cuk uputio je poruku urbi et orbi da je Trebinje najzad “vratilo svoju dusu”, te da ce se grad “odmah otvoriti prema svima”. Cukov partijski sef je nekoliko dana kasnije pojasnio da je rijec o otvaranju prema Dubrovniku. A i sta bi drugo bilo. Trebinje se nema sta otvarati prema Bileci i Gacku, kamenjaru iz kojeg je Karadzic regrutovao gomile cetnika. Ta cesta je ionako uvijek bila otvorena, posebno u vrijeme kad je pomenuta fukara isla u opsadu Dubrovnika i pljacku ravnih i bogatih Konavala. Udaljeno svega 25 kilometara od jednog od najljepsih gradova na svijetu, Trebinje je prije rata bilo neka vrsta njegovog predgradja. Dubrovacke plaze su bile pune Trebinjaca, a iz Dubrovnika su tokom sezone u Trebinje svakodnevno stizali autobusi puni stranih turista. Padala je lijepa para. Stranci nisu dolazili da slusaju umotvorine i poeziju Bozidara Vucurevica, buduceg gradonacelnika, vec da vide cuvenu Begovu kucu, u cijoj su kaldrmisanoj avliji uzivali u orijentalnim jelima i picu, Arslanagica most i staru carsiju sa dzamijom. Nastavak price je poznat. Na pitanje zasto se bombarduje Dubrovnik, guslar Bozidar odgovara kako ce oni - Srbi i Crnogorci - “izgraditi jos stariji i ljepsi grad”. Cetnici pale Begovu kucu i ruse staru trebinjsku dzamiju, a trebinjske Bosnjake, njih vise od tri hiljade, istjeruju iz grada i pokazuju pravac kojim ce zauvijek otici. Danasnji izborni pobjednici, koji se sada predstavljaju kao urbani dio Trebinja, sutjeli su kao zaliveni. Nije cudno sto je, poslije svega, Ivanica i danas najtvrdji granicni prelaz izmedju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Policajci s obje strane prelaza treniraju strogocu na putnicima, jedinim zrtvama hladnog pogranicnog rata. Znam da u Dubrovniku ima onih koji bi izmedju tog grada i Trebinja najradje podigli Kineski zid. Medju njima je i jedan zupnik, koji je prije nekoliko godina predvodio nekoliko stotina svojih pristalica, hodocasteci na Ivanicu sa zahtjevom vlastima da se taj granicni prelaz zazida. Srecom, tradicionalno pragmaticni Dubrovcani nisu ga poslusali, pa Dodik i njegov trebinjski nacelnik nisu bez sansi da Trebinje “otvore prema Dubrovniku”. Medjutim, upravo je ovo primjer kako sa predizbornim obecanjima valja biti oprezan. Bojim se, naime, da ovdje postoji sustinski nesporazum. Trebinje nije srednjovjekovna tvrdjava cije ce kapije od sada biti sirom otvorene, pa neka u nju dolazi ko hoce i iz nje ide kud hoce. Grad na Trebisnjici, godinama mentalno unakazavan, tek treba da zasluzi da se Dubrovnik otvori prema njemu. Dodik i Cuk su u zabludi ako misle da moze i drugacije. Trebinje ne moze vratiti svoju dusu. Bez Bosnjaka koji su iz njega protjerani ono vise nikada nece biti isti grad. Nije jedini kojeg je protekli rat toliko promijenio da je samo okolni pejzaz ostao isti. Ali, mogu bar ostati tragovi njihovog postojanja. Dzamija se obnavlja. Sto se tice Begove kuce, mjesto na kome je nekada stajala i dalje sluzi kao parkiraliste. Kad novi nacelnik osigura sredstva i naredi njenu obnovu, ja cu vjerovati da je na minulim izborima “pobijedio urbani dio Trebinja”. U protivnom, ni strani turisti nece imati razloga da hrle u to mjesto. Sta bi tamo imali vidjeti?

[kvazar33]

Originally Posted by celmica

u nedelju smo bili u Trebinju... e jes' ljep grad... sto se ne moze reci i za stanovnike...

prvo, ne kaze se ljep nego lijep... drugo, ne znam zasto mislis da stanovnici Trebinja nisu lijepi... nego kakvi su??? bas bih volio da vidim tu tvoju ljepotu

[kvazar33]

Originally Posted by sch

Oj-joj-joj, citao sam ovo - katastrofa! Mada nije jedini, Trebinje je jedan od odlicnih primjera kako ce ova zemlja izgledati kada iz nje konacno istrijebe svu kulturu i pamet.

pa, citaj neku objektivniju stampu sa manje mrznje i nacionalnog naboja... bas si nasao sta ces citati... bljak!!!